Moje putovanje, deo prvi


Život nije bajka. Ali nije ni crn ni beo..predstavlja paletu boja koju stvaramo sami i uz pomoć ljudi koji nas okružuju.
U poslednje dve godine sam provela mnogo sati i proputovala mnogo kilometara kako bih širila značaj igre i terapije igrom za razvoj svakog deteta. Upoznala sam mnogo ljudi, videla sam se sa nekim ljudima koje godinama nisam videla i učvrstila neke stare veze koje su se uspavale.
A šta sam zapravo naučila? Nijedan cilj se ne dostiže lako i za sve treba vreme i mnogo uložene energije (mada sam ovu lekciju davno savladala, sada sam je samo obnovila). Ništa se ne menja preko noći, a ponajmanje sredine koje su zatvorene i ne dozvoljavaju vam da ih dodirnete. Opstaju samo oni koji duboko veruju, uporni i oni sa određenom količinom energije. Ja sam veliki borac, najverovatnije zato što sam rođena na brdovitom Balkanu. Stoga sam spremna na mnoštvo novih lekcija koje će mi put doneti sa sobom.
Puno ulažem u svoje obrazovanje i iskreno mislim da mi se do sada to uvek isplatilo (u smislu sopstvenog zadovoljstva). Svoju ličnost sam obogatila upravo onako kako sam želela. Moji mali klijenti su me naučili i danas me uče i učiće me svim ostalim stvarima koje sama ne mogu da shvatim. Duboko verujem u ono što radim i moje srce uvek nadjača moj razum, i sve odluke koje sam donela gde me je srce vodilo su bile ispravne i prave. I to je jedan od razloga zbog čega emocionalnu inteligenciju uvek stavljam ispred intelekta.
Poslednjih par meseci sam u različitim osnovnim školama (zbog svog doktorata koji se bavi generalnom anksioznošću i matematičkom anksioznošću), gde provodim vreme kako sa decom tako i sa učiteljima. Najviše se uvek iznenadim veličinom ranca koji deca nose sa sobom, ali ovog puta imam i novu impresiju a to je količina materijala (čitajte torbe i rančevi različitih veličina) koje učitelji i nastavnici nose sa sobom i količina dokumentacije koju je neophodno popuniti i količina obaveza na koje je neophodno odgovoriti i uvek biti spreman i nasmejan. A gde je tu IGRA, a gde je tu zadovoljstvo, a gde je tu razlog zbog koga smo svi tu gde jesmo a to je da stvorimo nove, srećne i zadovoljne generacije? Od toliko obaveza koje i jedni i drugi imamo postajemo jako nervozni, napeti i jako razdražljivi. Sa svim „divnim“ emocijama koje nosimo sa sobom jedino što nam preostaje da SVI POSTANEMO ANKSIOZNI!!!!!! Ja sam se naježila od sopstvenih misli i prepala kada sam izašla sa prvog sastanka sa učiteljima jer su se svi obradovali što je došao neko ko želi da ih sasluša i pomogne. Učitelji sa velikim brigama, učenici sa još većim jer nemaju kapacitete da razumeju šta se zapravo dešava i zašto svet ima tako velika očekivanja od njih!!!!!! Previše posla za samo jednog psihologa, a neke škole nemaju ni tog jednog. Zašto kada stvaramo bilo kakav program koji će se primeniti na većoj skupini, razmišljmo o rezultatima koje je neophodno postići, a ne razmišljamo o potrebama populacije kojoj smo namenili naš program. Kao društvo izloženi smo velikom broju stimulusa koje neki od nas ne mogu da podnesu niti da se nose sa njima, ali malo ko razmišlja o tome.. Ta VELIKA OČEKIVANJA od svakog od nas, nas dovode u jako nelagodne situacije, koje kod nekih od nas stvaraju ANKSIOZNOST a ukoliko ih ne prepoznamo na vreme oni vrlo lako prelaze u ANKSIOZNE POREMEĆAJE. Pitanje je da li iko ko stvara i razvija edukativni sistem pogleda udžbenik iz razvojne psihologije? Da li iko ko stvara programe za osnovne škole razmišlja o profesionalcima koji su u direktnom radu sa decom, da nakon završetka svog radnog dana treba da se vrate svojim porodicama i prijateljima? Ili su bitna samo postignuća, a mentalno zdravlje svih nas je bačeno u neki ugao neke stare i oronule zgrade? Sa druge strane, nakon svih mogućih i nemogućih obaveza deca nam odlaze na vanškolske aktivnosti. Svo breme koje su poneli sa sobom iz klupa ne mogu proigrati kroz slobodnu igru, već moraju ići da nauče još neki jezik, jer ukoliko sa 5 pričaš samo jedan jezik i nisi sa godinu i po propričao engleski, onda ne razumem svhu tvog postojanja?! Ne treniraš tenis, fudbal, plivanje ili košarku- pf, baš si bezveze..Odakle nam pravo da im nametnemo toliko obaveza? I u kakvo smo se društvo pretvorili kada decu ne smemo puštati napolje zbog njihove sigurnosti, već ih sve vreme držimo zatvorene po nekim salama, učionicama..o naprednoj tehnologiji i njenom neadekvatnom korišćenju ne želim ni da pišem jer imate sasvim dovoljno istraživačkih radova na tu temu koje možete pročitati. Ili jednostavno pogledajte kako se razvija dečji mozak i navedite mi koje dobrobiti jednogodišnjak ili dvogodišnjak može imati od TV, tableta, pametnog telefona, lap topa i svih ostalih poznatih i manje poznatih high tech gospode. I dokle će ovo društvo nametati svoja naučno neutemeljena i neosvovana pravila i kvariti nam našu divnu decu? Znate koji je meni omiljeni momenat bio u detinjstvu? Igranje sa mojim drugarima na ulici i u prašini i trenutak kada se moj deka vrati sa puta i priča mi priču o vrapcu Marku. Šta je omiljeno našoj deci danas?
KADA ĆEMO SE SVI ZAJEDNO UJEDINITI U BORBI ZA EMOTIVNO ZDRAVE OSOBE, MANJE ILI VIŠE USPEŠNE? KADA ĆEMO SE OKRENUTI RAZVOJU EMOTIVNE INTELIGENCIJE I U ĆOŠAK OSTAVITI KORTEX DA SAČEKA SVOJIH PET MINUTA?! KADA ĆEMO DOZVOLITI DECI DA BUDU DECA?
Podeliću sa vama jedan od učestalih primera iz moje prakse. Vrlo često, ako ne i uvek, stidljivost mešamo sa anksioznošću. Kada se upoznajem sa roditeljima želim da mi daju što jasnije objašnjenje u kom smislu smatraju da je njihovo dete stidljivo. Ne postoji osoba koja poznaje bolje dete od roditelja ili detetovog staraoca. I u tom smislu je neophodna upoznati dete prvo kroz „njihove oči“. „Ona je jako pametna devojčica“. Pametnoj devojčici je jako bitno da dobija najbolje ocene, jer od dobre devojčice se očekuje samo najbolje i nikako se ne očekuju pogreške, a još manje greške..i kada dođe trenutak pokazivanja količine znanja koju nosi sa sobom, dobra devojčica oseti jaku uznemirenost jer ne razmišlja o tome koliko je pametna i dobra kao osoba već o sredini koja ima očekivanja koja samo ta ista sredina može da razume, a obično ne razume ni sama sredina. To što je jako pametna nikako ne znači da ne može biti anksiozna, jer anksioznost je psihološko-emotivni problem. Samo ponekad neko primeti njenu nekontrolisanu zabrinutost jer svi znaju da je ona jako dobar đak i jako dobra osoba. Pametna devojčica pokušava da se izbori sa svojom anksioznošću tako što ima gumicu koju jako pritiska kada oseti tu veliku količinu zabrinutosti. Moja prva asocijacija uvek je VELIKA OČEKIVANJA I VISOKO POSTAVLJENI STANDARDI. Naše društvo i naš obrazovni sistem ne prepoznaje anksioznost i anksiozne poremećaje, jer je i dalje jako rigidan i 1 plus 1 može biti samo 2 i to odmah! Kako bismo naučili da je prepoznamo svi se moramo edukovati iz ove oblasti i roditelji i profesionalci koji su u direktnom radu sa decom. Moramo naučiti kako da im olakšamo postojanju u ovom nesavršenom i prezahtevnom svetu. A TI, SVETE, MORAŠ DA  UČIŠ IZ SVOJIH POGREŠAKA I MENJAŠ SE UKOLIKO HOĆEŠ DA POSTOJIŠ!!!!!!

Коментари

Популарни постови са овог блога

STRAH OD ODVAJANJA ILI SEPARACIONA ANKSIOZNOST

Zapazanja u radu sa decom sa selektivnim mutizmom

Selektivni Mutizam