O detinjstvu i razvodu



O DETINJSTVU I RAZVODU

Fakultet nisam upisala iz prvog puta, nisam bila super student, moje ocene su bile prosečne, ali znam da sam završila fakultet u koji sam se zaljubila na prvi pogled. I taj osećaj me drži i danas, povremeno pomislim : “Ma da li je ovo moguće?!” . 
Kažu da upisujemo psihologiju zato što želimo da pomognemo sebi, ne bih se baš složila sa tom konstatacijom, ali neću je ni opovrgavati. Ja sam je upisala da bih pomagala deci bez roditeljskog staranja, pre svega, a zatim i svoj ostaloj kojoj bude potrebna moja pomoć. Rada sa decom mi je otvorio potpuno nova prostranstva i otkrio mnoge delove moje duše koje do tada nisam poznavala. Imala sam sreću da studiram sa jako dobrim, borbenim i ljudima otvorenog uma. Imali smo dobre profesore i sve je bilo jako zahtevno, bar za mene. Svi su nekako vukli ka kliničkoj psihologiji, a ja sam se zaljubila u razvojnu i psihopatologiju detinjstava i mladosti. I uživala sam u tim predmetima svim srcem.  
Kako sam radila tokom studiranja nisam imala puno vremena da istražujem sve što me zanima,ali nakon završenog fakulteta dala sam sebi slobodu da pronađem psihoterapijski pravac koji mi najviše odgovara. Nisam mislila da ću se baviti decom iz psihoterapijskog ugla, ali to se desilo. Danas me zanimaju svi dečji problemi, ponosna sam na svoj posao i pokušaću kroz ovaj blog da to i podelim sa čitaocima. Svašta bih nešto pisala, ali moram da napravim neki red i poredak  kako bih obradila većinu tema koje se odnose na decu i njihov mali svet. Potpomagaću se primerima iz svoje prakse, jer je tako sve mnogo živopisnije.
Moram reći da sam jako ponosna na sve roditelje koji su mi se obratili za bilo koju vrstu pomoci, jer su bili jako otvoreni i spremni da rade na sebi i svom odnosu sa detetom. Ne kažem da je uvek bilo lako, borili smo se, ali smo se borili zajedno, nismo bili usamljeni ni u jednom period prevazilaženja  problema.
Ljudska vrsta se rađa  potpuno bespomoćna, ne možemo nista sami. Ono što nastane od nas u periodu rasta i razvoja to je zasluga roditelja, staratelja ili osoba koji su se bavili nama. Niko se ne rađa pametan i spretan, niko se ne rađa snažan, sa bogatim iskustvom i ne postoji osoba koja sve najbolje zna. To što smo pametni, postojala je predispozicija na koju su roditelji nadograđivali sve ostalo svojim verovanjem da mi to možemo. Jako sam otvorena i volim da pričam, radoznala i obožavam da čitam. Moji ukućani (mama, nana i deka) su oduvek puno pričali sa mnom, neprestano su unapređivali moje komunikacijske veštine, a da možda nisu ni bili svesni toga. Stalno sam istraživala i postavljala gomilu pitanja, mama je bila jako strpljiva i odgovarala na svako moje pitanje. Deka je to činio na interesantan način, svaki put kad bi se vratio sa poslovnog puta pričao mi je priče o malom vrapcu kojeg je sreo na putu i koji mu je postavljao svakakva pitanja. Vrabac je bio jako nestašan i neuhvatljiv. I danas imam taj osećaj sreće u sebi dok mi on priča priču. Nana je bila više okrenuta ka vaspitanju i građenju mog samopouzdanja, “Sigurna sam da ćeš rešiti taj zadatak, samo ti treba malo vremena da uključiš svoju pametnu glavicu”, “Nije lepo lagati, ali ja znam da ti to već znaš i da ti to ne radiš”. Pre spavanja je umela tako “živo” da ispriča priču o tri praseta, mami kozi i Crvenkapi da me je svaki put potpuno “opijala”. Na spavanje se išlo u 19:15, nakon crtanog filma. Ne bih da pominjem koliko sam teško podnela saznanje da Deda Mraz ne postoji i koliko sam bila ljuta na sve svoje ukućane što su me lagali. Zato oprezno sa lažima kada su deca u pitanju.  Ali ima tu i dosta “lošeg” genetskog materijala - do te mere sam tvrdoglava da vrlo često izludim sve ljude oko sebe, mnogo pričam i volim da budem u centru pažnje, jako sam posćevena sebi i svojim prohtevima, a mislim da je glavni razlog to što sam do pete godine bila sama i sve oči su bile uprte u mene i moje zahteve. Svaki put kad uđem u sobu za igranje (gde se održavaju seanse terapije igrom), vraćam se u svoje detinjstvo i znam da je najbitnije da budemo srećna deca da bismo bili dobri ljudi. 
Ali, ne želim da pišem o sebi, samo želim kroz svoj primer da ukažem na činjenicu da je detinjstvo jako, jako bitan period našeg razvoja. Ako ste se odlučili da budete roditelji, morate biti spremni na najlepši i najteži  posao na svetu, a to je stvaranje zdravih, jakih, plemenitih ljudi. Deci je sve bitno i ono sto nama nije, njima je i to bitno. Zato treba biti posvećen (ali imati granicu), zato treba voleti a ne vezati, zato treba grliti i ljubiti, zato treba postaviti granice, zato treba uživati a opet biti oprezan. Detinjstvo nas obeležava kao ličnosti, detinjstvo boji naša prijateljstva i veze, detinjstvo utiče na naš način života, detinjstvo nas određuje kao roditelje i još mnogo, mnogo toga.  
A kako razvod braka roditelja utiče na detinjstva? U procesu razvoda braka u većini slučajeva roditelji ili neobrate dovoljno pažnje ili zaborave na svoju decu. Nekako se brakorazvodna parnica pretvori u "ratno" područje, gde bude previše nepotrebnih (negativnih) emocija. Deluje kao da se to dvoje odraslih ljudi nikada nije volelo, kao da nikada nije bilo lepih trenutaka u toj zajednici, sve što je bilo lepo sve je potonulo.
U tom brodolomu, ta mala stvorenja sve posmatraju svojim očima. Mama kaže ovako, tata kaže ovako, mama kaže ovo za tatu, tata kaže ovo za mamu. Mama kupuje ovakve igračke, tata kupuje ovakve igračke, stalno se svađaju i ne razgovaraju lepo ni o čemu. Bili smo super porodica, a onda su mama i tata počeli da šapuću, onda su počeli povremeno da se svađaju, zatim je mama počela duže da ostaje na poslu, tata takođe, mi smo ostajali duže u vrtiću ili školi. Kada bismo se svi zajedno vratili kući, niko nije ni sa kim pričao, svi su imali ozbiljne izraze lica, mama je povremeno imala čudne oči, kao da je plakala, a onda je tata otišao. Mi smo se zbunili i bili po malo uplašeni jer nismo znali zašto je tata otišao. 
Ovako i mnogo intenzivnije deca opažaju, oni ne znaju šta je to razvod i ne mogu da razumeju da se mama i tata više ne vole, da odrasli jednostavno uoče da više nisu jedno za drugo i odluče da se razdvoje. Ono što je jako bitno je činjenica da oni sve osećaju, da imaju šesto čulo kada su u pitanju roditelji.
Dragi roditelji, nemojte zavaravati sebe da deca nisu primetila kako ste ljuti na svog partnera, nemojte misliti da deca nisu prepoznala prošle noći ljutnju ili prezir u vašem razgovoru. Oni osećaju, ali ne razumeju zašto? Niko od nas nije savršen, ali kada brak krene “pogrešnom” putanjom, nemojte misliti da vaša deca to nisu primetila. Ukoliko odlučite da se rastanete posavetuj te se sa ljudima iz svoje okoline ili sa profesionalcima kako da to saopštite svojoj deci (iako deca već sve znaju, samo im ništa nije jasno). 
Dragi roditelji, morate biti jedinstveni u toj odluci, moraju biti prisutna oba roditelja kada se informacija saopštava, nemojte dozvoliti da pričate loše jedno o drugom, to decu samo jos više zbunjuje, nemojte biti sebični i misliti samo na to kako da napakostite svom partner, jer to je majka/otac vašeg deteta i zauvek će to biti. 
Postoje parovi koji su krili od dece da su se razveli, postoje roditelji koji su se “otimali” na sudu oko svoje dece, a postoje roditelji koji su se razveli a da njihova deca to nisu primetila, niti nose duboke rane od razvoda svojih roditelja.
Niko od nas nije idealan, prepoznali smo u nekome osobu sa kojom želimo da provedemo ostatak svog života, ali se kroz neki vremenski period pokazalo da smo u potpunosti različiti i ne možemo funkcionisati  kao par, šta sada? Ja pripadam onoj grupi koja smatra da je razvod daleko bolje rešenje od lošeg braka, ali nikako ne smemo zaboraviti  na decu, ne smemo dozvoliti da budemo sebični prema tim nedužnim bićima.
U većini slučajeva vaspitači, učitelji ili nastavnici prepoznaju da se kod kuće nešto dešava jer deca postanu drugačija, postanu agresivnija ili se povuku u sebe. U ovim situacijama je dobro da se popriča sa roditeljima i pružiti adekvatnu podršku ili pomoć. 
Imam osećaj da se u poslednjih par godina u potpunosti zanemario uticaj vaspitača, učitelja i nastavnika na dečji razvoj, ali o tome u nekom od narednih postova. Samo želim da zamolim profesionalce iz obrazovnog sistema da ne zameruju svoj instinkt i osećaj da se sa deteom nešto dešava. Kulturološki nam je negde nametnuto, da treba ostati u braku po svaku cenu, ali mislim da je to jako pogrešno, jer čitava porodica u takvoj situaciji pati. Nemojte da vam bude neprijatno da potražite pomoć stručnog lica za sebe i svoju decu, jer ovo je situacija gde je “bolje sprečiti, nego lečiti”, možete se razvesti na sličan način kako ste se i upoznali, DOSTOJANSTVENO! Besni ste i na svog partnera i na sebe, lomite po kući, vičite i plačite ali se potrudite da to vaša deca ne vide, ili budite kreativni pa zajedno sa svojom decom izbacujte negativnu energiju, napravite kreativni haos u svom stanu, idite u duge šetnje, ali ne zaboravite ONI NISU KRIVI ZA NAŠE POGREŠNE PROCENE.  

Коментари

Популарни постови са овог блога

STRAH OD ODVAJANJA ILI SEPARACIONA ANKSIOZNOST

Zapazanja u radu sa decom sa selektivnim mutizmom

Selektivni Mutizam