Spontani razgovori

Razgovori me inspirisu. Zato volim da pricam.
Dogadjaji pokrecu moje misli. Zato volim da setam.
Slucajni susreti i spontani razgovori bude moju kreativnost.
Jedna strane moje licnosti je zauvek ostala DETE i vecinu stvari posmatram iz decje perspektive. Druga strana je jako odgovorna, ozbiljna i predana. Verujem u snove i sanjam ih otvorenih ociju. Oduvek sam zelela da se bavim humanitarnim radom (Lekari bez granica, UNICEF, UN..) zivot me nije odveo u Afriku, ali..Volim da ucim i to svakodnevno radim. Svoje znanje volim da delim.
Danas zelim da pisem o podeli znanja, razmeni iskustva i stvaranju novog vida veze sa roditeljima tokom terapijskog procesa sa detetom.
Kao neko ko radi sa decom roditelji mi predstavljaju neophodnu kariku, kako bih terapijski proces zavrsila uspesno. Cesto razgovaram sa roditeljima i razmenjujemo informacije koje se ticu svakodnevnog funkcionisanja deteta. Ne zato sto je to neophodno vec zato sto je to njihova i moja potreba. Ponekad razgovori nisu prijatni ni za mene ni za njih. U nekim situacijama se dosta dobro razumemo, a nekad se i razidjemo u tom razumevanju. I to nerazumevanje nije “opasno” ukoliko imamo isti cilj- da pomognemo tom malom bicu. Ali ukoliko je nerazumevanje poteklo od cinjenice da se roditelj oseca prozvanim ili napadnutim ili oseca da terapeut misli da je napravio niz gresaka kao roditelj o tome treba razgovarati, ne treba se ljutiti ili distancirati. Mi smo odrasli ljudi i razumna bica i razgovor nam resava sva nerezumevanja. 
Jedan od primera iz moje prakse- radila sam sa decakom koji je imao 13 godina, problem u ponasanju i ispoljavanju emocija. Svaki razgovor sa roditeljima se zavrsavao sa pitanjem: “Mislite da smo negde pogresili u nasem odnosu sa njim?” Vrlo cesto me je mama pitala: “ Da li Vam je nekad rekao da smo losi roditelji?” Kao psihoterapeut ne razmisljam gde su i koliko roditelji pogresili, razmisljam kako da ispravimo ili ublazimo greske, ne razmisljam toliko o proslosti koliko razmisljam o sadasnjem trenutku i buducim koracima. Ne brojim roditeljske greske, jer od toga ne mogu nista da dobijem. Trudim se da svo svoje znanje prenesem i uklopim u njihovu porodicnu pricu. Zato sam tog popodneva roditeljima rekla da nije bitno da li su i koliko pogresili, da moramo zajednickim snagama raditi na tome da pomognemo njihovom detetu. Jedan od roditelja je bio jako ljut na mene nakon tog razgovora (to mi je rekao tokom sledeceg susreta) jer je mislio da izbegavam odgovor na njihovo pitanje. Sta sam zapravo rekla tog dana shvatili su nakon nekoliko nasih susreta i razgovora. I nisam bila ljuta, jer nije bitno da li je roditelj ljut ili ne, bitno je da se razumemo i da jedni druge podrzavamo. Ponekad mi terapijski proces lici na prosirenu bracnu zajednicu koja se stvara izmedju psihoterapeuta-mame-tate i to zapravo tako i funkcionise.
Par puta mi se desilo da mi tokom terapije dete isprica ili nacrta (a onda kroz crtez isprica) oko cega su se prosle noci ili tog popodneva roditelji raspravljali, kakva je to rasprava bila, koji je intenzitet rasprave. Kada se roditelji odluce da im je neophodna pomoc psihoterapeuta moraju biti spremni da u potpunosti „ogole“ svoj porodicni zivot, svoj odnos sa detetom i supruznikom. Sve ono lepo i ruzno u njihovom porodicnom zivotu isplivace na povrsinu jer dete sve to donosi na terapiju. Kada stvorim sigurnu bazu u sobi za igru sa detetom, onda ono spontano kroz igru prepricava sta se tog popodneva odigralo u njihovoj kuci i ja postajem nevidljivi clan porodice. Zato je neophodno da svi gledamo sirom otvorenih ociju i govorimo iskrenim decjim jezikom, jer iako ste mu rekli da to ne prica svom psihoterapeutu, ono je to ispricalo jer ima apsolutno poverenje u mene.
Sta za vas predstavlja temelje dobre veze? Sta ocekujete od psihoterapeuta? Kako mislite da on moze pomoci vasem detetu? Da li ste spremni za iskrenu "igru"? Deca samo takvu igru igraju. Pitaj te, istrazuj te, razgovaraj te, deli te, samo nemoj te da cuti te.
Svako od nas ima probleme, svako od nas gresi, ali nije svako spreman da se na isti nacin bori sa problemima.  Ponekad mame dolaze bez tata na razgovore, jer se tate ne slazu sa psihoterapijom ili jednostavno ne veruju u istu. Ali im te iste mame prepricaju sve sto sam rekla, pridrzavaju se pravila i podrzavaju svoje dete. To sto tate ne dolaze deca vide kao neprihvatanje njih samih, kao nesto jako lose sto su ucinili tako mali i njihov tata  ih se stidi. Drage tate, nemate cega da se stidite, hajde da otvoreno porazgovaramo o svemu. Svima ce biti lakse. Sa druge strane, imam fenomenalno iskustvo sa ocevima koji su neverovatni posmatraci i njihovo misljenje mi puno znaci tokom terapijskog procesa. Jako su otvoreni i vrlo cesto surovo realni, to pomaze, budi neverovatnu kolicinu pozitivne energije i spremnost za rast i razvoj kao roditelja.  Takvi roditelji su spremni da rade na sebi i svojim odnosima.
Ono sto je jako bitno da svaki roditelj zna je da su decji psihoteraputi ljudi koji zele da pomognu, pre svega njihovom detetu, a samim tim i njima samima. Da su tu da slusaju, da su tu da iskazu svoje misljenje i vidjenje celokupne situacije, da ce ponekad sve to biti jako lepo upakovana, ponekad je neophodno preduzeti drasticne mere. A ono sto je najbitnije moramo biti spremni na otvorene razgovore i rad na sebi i svojim odnosima.


P.S. Sve ove misli su proizasle iz vrlo spontanog razgovora na ulici sa nepoznatom starijom gospodjom dok sam setala svog psa. A pricale smo o potrebama njene sada odrasle, a tada male dece i mene kao nekog ko se edukuje za decjeg psihoterapeuta. 

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

STRAH OD ODVAJANJA ILI SEPARACIONA ANKSIOZNOST

Zapazanja u radu sa decom sa selektivnim mutizmom

Selektivni Mutizam