Njegovo veličanstvo MOZAK
Noć je jako topla.. sva deca iz parka su otišla i nekako mi se stvorila velika tišina..toliko
velika da mi je koncentracija za učenje opala i poželeh da pišem..već danima
imam neverovatnu želju da sa vama
podelim svoj čarobni svet interesovanja koji se odnosi na NJEGOVO
VELIČANSTVO MOZAK. Povremeno se iznenadim šta sve on može i koliko je multi
funkcionalan. Povremena sfera mog interesovanja je i moj mozak koji se
prilagođava učenju na trećem jeziku i potpuno sam fascinirana na koliko
različitih načina prevodi reči koje čujem i kako ih objašnjava.
Veliko interesovanje za proučavanje mozga se probudilo
na prvoj godini fakulteta, ali se zapravo poslednjih 5 godina posvećeno bavim time u svakodnevnom životu dece, a
povremeno i odraslih. Moje interesovanje je dostiglo vrhunac onda kada sam
shvatila da želim da se bavim dečjom psihoterapijom, za mene kao dečjeg
psihologa i psihoterapeuta razvoj i funkcije mozga su, zaista, jako bitne.
Poznavanje njegovog rasta i razvoja mi je, do sada, puno pomoglo u razumevanju različitih
problema sa kojima se bore moji maleni klijenti i njihovi roditelji. Takođe mi
je jako bitno da to svoje sakupljeno znanje mogu na jednostavan način podeliti
sa roditeljima i drugim profesionalcima koji su u direktnom radu sa decom.
Kada sam krenula u prvo veliko istraživanje susrela
sam se sa gomilom podataka koje je trebalo „spakovati“ i selektovati u posebne
fioke.
Prva, jako bitna informacija, koju želim da podelim sa
vama je da do 5 godine života razvijemo
90% našeg mozga i ako ste se ikad pitali zašto su prve godine života jako
bitne, ovo je jedan od odgovora. Zašto je bitno poneti pozitivno iskustvo iz
ranog detinjstva? Zašto je bitno imati responsivne roditelje ili staratelje
koji odgovaraju na naše potrebe? Zašto je bitno razvijati pozitivne odnose i
slikati detinjstvo vedrim bojama? Zato što će naš mozak upamtiti sve i u
zavisnosti od toga kakvo smo iskustvo poneli iz ranog detnjstva razviti svoje
veze koje su jako bitne za naše dalje funkcionisanje. Iako nije najveći organ u
našem telu, sastavljen je od biliona neuronskih ćelija koje grade posebne veze,
koje nam omogućavaju normalno funkcionisanje tokom života. Mnoga istraživanja
koja su rađena sa decom koja su ostavljena od strane roditelja ili su u ranom
detinjstvu preživela neki oblik traume, pokazala su da je njihov mozak po
veličini vidno manji sa određenim nedostacima u funkcionisanju u odnosu na decu
koja su iz svog detinjstva ponela pozitivno iskustvo i odrastala uz svoje
roditelje i staratelje koji su im pružili adekvatnu negu i brigu.
A kako se zapravo razvija mozak? Sekvenca po sekvenca
ili deo po deo. Prvi deo se naziva brainstem
i ovaj primarni deo mozga je odgovoran za otkucaje srca, krvni pritisak kao i
za stanja pojačanog uzbuđenja. Na brainstem se nadograđuje midbrain koji je odgovoran za pokrete i koordinaciju. Nakon
midbrain-a sledi limbic deo koji je
odgovoran za afektivnu vezanost ili attachment, kao i regulaciju afekta i
emocija. I kada biste mozak zamislili kao kuću, da li mislite da bi kuća mogla
imati krov i da opstane bez temelja i spratova? Jer krov u ovoj priči je deo
mozga koji se zove cortex a odgovoran je za apstraktno mišljenje, kontrolu
emocija, empatiju..Cortex se razvija nešto kasnije u odnosu na sve ostale delove
mozga i zapravo u ovom delu leži odgovor na mnoga pitanja koja se odnose na
emocije i ponašanje kod dece. O samom cortex-u i njegovim funkcijama i
odvornostima pisaću nekom drugom prilikom.
Sada želim da podelim nekoliko primera iz moje prakse,
gde sam primenjivala stečeno znanje iz oblasti razvoja mozga.
Dečak sa kojim sam radila na prevazilaženju strahova
od određenih situacija je imao jako burne reakcije (skoro slične paničnim
napadima straha) kada bi se u njegovom prisustvu šaputalo. Prepoznala sam da se
radi o reakciji mozga na neku staru i neprerađenu traumu, ali mi je trebalo
malo vremena da shvatim o kakvoj se traumi radi. Roditelji dečaka su se razveli
par godina pre mog rada sa detetom i neposredno pre razvoda su dosta vremena
provodili u tihim razgovorima kada bi dečak otišao da spava. To je kod njega
proizvelo pojačanu reakciju straha jer mu niko nije objasnio šta se zapravo
dešava, roditelji su mislili da on spava dok tiho razgovaraju. Nakon toga je
usledilo nešto što se zove razvod a on i nije ni zna šta je to osim što saznaje
da tata više neće živeti sa njima. Situacije u kojima ljudi šapuću njegov mozak
registruje kao ugrožavajuće zbog predhodnog iskustva. Kroz terapiju koju
primenjujem u svom radu dečak je preradio
traumu i nakon određenog vremenskog perioda eliminisao strah.
Devojčica je na uzrastu od 3 godine imala je hirušku
intervenciju, prilikom koje je neki vremenski period provela u neosvetljenom
hodniku čekajući da se oslobodi sala za
intervenciju. Mozak je pretrpeo neki oblik traume i kod devojčice se razvio
strah od mraka, ali ne samo od potpunog mraka, već i od sumraka. Na svaki
boravak u polu-zamračenoj prostriji mozak je palio svoje alarme koji su ga
podsećali na predhodnu situaciju u kojoj se devojčica nije osećala sigurno i u
kojoj se javila jaka emocija straha.
Moja jako živa sećanja za traumatizovanu decu se uvek
vezuju za moju prvu posetu domu za nezbrinutu decu i njihovu potrebu za zagrljajem
i dodirom. U najvažnijem periodu razvoja dela mozga koji je odgovoran za
afektivnu vezanost oni nisu dobili adekvatnu bliskost, za razliku od dece koja
su rasla uz svoje roditelje ili staratelje od kojih su dobijali adekvatnu emocionalnu
negu i brigu. Mozak dece koja rastu u domovima šalje signal koji se odnosi na
potrebu za adekvatnom emocionalnom negom i brigom.
Razvoj mog znanja iz ove oblasti mi je pomogao i u
radu sa roditeljima. Pronašla sam nekoliko priznatih naučnika koji na
jednostavniji način objašnjavaju funkcionisanje mozga i ovakve informacije uvek
delim sa roditeljima. Ne zato što podcenjujem znanje roditelja iz ove oblasti već
zato što smatram da im dodatna frustracija oko nerazumenjavanja određenih
pojmova, zaista nije potrebna. Jako sam srećna kada prepoznam njihovo
zadovoljstvo zato što su dobili novi ugao gledanja na svoje dete i novu
mogućnost za rešavanje određenog problema. Slična situacija je i sa saradnjom
sa vaspitačicama i učiteljima. Moj pristup radu je takav da svoje znanje delim,
za dobrobit deteta sa kojim radim i to mi se pokazalo kao uspešan metod do
danas. Nekako mi nikad nije bilo dovoljno da nešto znam samo ja, već mi je bilo
neophodno da saznanja podelim i sa drugima jer neko drugi možda ima još neku
dobru ideju. Zato i ove večeri delim sa vama svoje male impresije koje se
odnose na mozak, rad sa decom i toplo preporučujem da što više istražujemo jer to pomaže našem mozgu da raste
i razvija se.
P.S. Toplo preporučujem knjigu „Born for Love“ autori Maia Szalavitz i Bruce Perry
Коментари
Постави коментар