Moje putovanje, deo prvi
Život
nije bajka. Ali nije ni crn ni beo..predstavlja paletu boja koju stvaramo sami
i uz pomoć ljudi koji nas okružuju.
U
poslednje dve godine sam provela mnogo sati i proputovala mnogo kilometara kako
bih širila značaj igre i terapije igrom za razvoj svakog deteta. Upoznala sam mnogo
ljudi, videla sam se sa nekim ljudima koje godinama nisam videla i učvrstila
neke stare veze koje su se uspavale.
A šta
sam zapravo naučila? Nijedan cilj se ne dostiže lako i za sve treba vreme i
mnogo uložene energije (mada sam ovu lekciju davno savladala, sada sam je samo obnovila). Ništa se ne menja preko noći, a ponajmanje sredine koje
su zatvorene i ne dozvoljavaju vam da ih dodirnete. Opstaju samo oni koji
duboko veruju, uporni i oni sa određenom količinom energije. Ja sam veliki borac, najverovatnije zato što sam rođena na brdovitom Balkanu. Stoga sam spremna na mnoštvo novih lekcija koje će mi put doneti sa sobom.
Puno ulažem u svoje obrazovanje i iskreno mislim da mi se do sada to uvek
isplatilo (u smislu sopstvenog zadovoljstva). Svoju
ličnost sam obogatila upravo onako kako sam želela. Moji mali klijenti su me
naučili i danas me uče i učiće me svim ostalim stvarima koje sama ne mogu da
shvatim. Duboko verujem u ono što radim i moje srce uvek nadjača moj razum, i
sve odluke koje sam donela gde me je srce vodilo su bile ispravne i prave. I to
je jedan od razloga zbog čega emocionalnu inteligenciju uvek stavljam ispred
intelekta.
Poslednjih
par meseci sam u različitim osnovnim školama (zbog svog doktorata koji se bavi
generalnom anksioznošću i matematičkom anksioznošću), gde provodim vreme
kako sa decom tako i sa učiteljima. Najviše se uvek iznenadim veličinom ranca
koji deca nose sa sobom, ali ovog puta imam i novu impresiju a to je količina
materijala (čitajte torbe i rančevi različitih veličina) koje učitelji i
nastavnici nose sa sobom i količina dokumentacije koju je neophodno popuniti i
količina obaveza na koje je neophodno odgovoriti i uvek biti spreman i
nasmejan. A gde je tu IGRA, a gde je tu zadovoljstvo, a gde je tu razlog zbog
koga smo svi tu gde jesmo a to je da stvorimo nove, srećne i zadovoljne
generacije? Od toliko obaveza koje i jedni i drugi imamo postajemo jako
nervozni, napeti i jako razdražljivi. Sa svim „divnim“ emocijama koje nosimo sa
sobom jedino što nam preostaje da SVI POSTANEMO ANKSIOZNI!!!!!! Ja sam se
naježila od sopstvenih misli i prepala kada sam izašla sa prvog sastanka sa
učiteljima jer su se svi obradovali što je došao neko ko želi da ih sasluša i
pomogne. Učitelji sa velikim brigama, učenici sa još većim jer nemaju
kapacitete da razumeju šta se zapravo dešava i zašto svet ima tako velika
očekivanja od njih!!!!!! Previše posla za samo jednog psihologa, a neke škole nemaju ni tog jednog. Zašto kada stvaramo bilo kakav program koji će se
primeniti na većoj skupini, razmišljmo o rezultatima koje je neophodno postići,
a ne razmišljamo o potrebama populacije kojoj smo namenili
naš program. Kao društvo izloženi smo velikom broju stimulusa koje neki od nas ne mogu da
podnesu niti da se nose sa njima, ali malo ko razmišlja o tome.. Ta VELIKA OČEKIVANJA od svakog od
nas, nas dovode u jako nelagodne situacije, koje kod nekih od nas stvaraju
ANKSIOZNOST a ukoliko ih ne prepoznamo na vreme oni vrlo lako prelaze u
ANKSIOZNE POREMEĆAJE. Pitanje je da li iko ko stvara i razvija edukativni
sistem pogleda udžbenik iz razvojne psihologije? Da li iko ko stvara programe
za osnovne škole razmišlja o profesionalcima koji su u direktnom radu sa decom,
da nakon završetka svog radnog dana treba da se vrate svojim porodicama i
prijateljima? Ili su bitna samo postignuća, a mentalno zdravlje svih nas je bačeno
u neki ugao neke stare i oronule zgrade? Sa druge strane, nakon svih mogućih i
nemogućih obaveza deca nam odlaze na vanškolske aktivnosti. Svo breme koje su
poneli sa sobom iz klupa ne mogu proigrati kroz slobodnu igru, već moraju ići
da nauče još neki jezik, jer ukoliko sa 5 pričaš samo jedan jezik i nisi sa
godinu i po propričao engleski, onda ne razumem svhu tvog postojanja?! Ne
treniraš tenis, fudbal, plivanje ili košarku- pf, baš si bezveze..Odakle nam
pravo da im nametnemo toliko obaveza? I u kakvo smo se društvo pretvorili kada
decu ne smemo puštati napolje zbog njihove sigurnosti, već ih sve vreme držimo
zatvorene po nekim salama, učionicama..o naprednoj tehnologiji i njenom neadekvatnom
korišćenju ne želim ni da pišem jer imate sasvim dovoljno istraživačkih radova
na tu temu koje možete pročitati. Ili jednostavno pogledajte kako se razvija
dečji mozak i navedite mi koje dobrobiti jednogodišnjak ili dvogodišnjak može
imati od TV, tableta, pametnog telefona, lap topa i svih ostalih poznatih i
manje poznatih high tech gospode. I dokle će ovo društvo nametati svoja naučno
neutemeljena i neosvovana pravila i kvariti nam našu divnu decu? Znate koji je
meni omiljeni momenat bio u detinjstvu? Igranje sa mojim drugarima na ulici i u
prašini i trenutak kada se moj deka vrati sa puta i priča mi priču o vrapcu
Marku. Šta je omiljeno našoj deci danas?
KADA
ĆEMO SE SVI ZAJEDNO UJEDINITI U BORBI ZA EMOTIVNO ZDRAVE OSOBE, MANJE ILI VIŠE
USPEŠNE? KADA ĆEMO SE OKRENUTI RAZVOJU EMOTIVNE INTELIGENCIJE I U ĆOŠAK
OSTAVITI KORTEX DA SAČEKA SVOJIH PET MINUTA?! KADA ĆEMO DOZVOLITI DECI DA BUDU
DECA?
Podeliću
sa vama jedan od učestalih primera iz moje prakse. Vrlo često, ako ne i uvek,
stidljivost mešamo sa anksioznošću. Kada se upoznajem sa roditeljima želim da
mi daju što jasnije objašnjenje u kom smislu smatraju da je njihovo dete
stidljivo. Ne postoji osoba koja poznaje bolje dete od roditelja ili detetovog
staraoca. I u tom smislu je neophodna upoznati dete prvo kroz „njihove oči“. „Ona
je jako pametna devojčica“. Pametnoj devojčici je jako bitno da dobija najbolje
ocene, jer od dobre devojčice se očekuje samo najbolje i nikako se ne očekuju
pogreške, a još manje greške..i kada dođe trenutak pokazivanja količine znanja
koju nosi sa sobom, dobra devojčica oseti jaku uznemirenost jer ne razmišlja o
tome koliko je pametna i dobra kao osoba već o sredini koja ima očekivanja koja
samo ta ista sredina može da razume, a obično ne razume ni sama sredina. To što
je jako pametna nikako ne znači da ne može biti anksiozna, jer anksioznost je
psihološko-emotivni problem. Samo ponekad neko primeti njenu nekontrolisanu
zabrinutost jer svi znaju da je ona jako dobar đak i jako dobra osoba. Pametna
devojčica pokušava da se izbori sa svojom anksioznošću tako što ima gumicu koju
jako pritiska kada oseti tu veliku količinu zabrinutosti. Moja prva asocijacija uvek
je VELIKA OČEKIVANJA I VISOKO POSTAVLJENI STANDARDI. Naše društvo i naš
obrazovni sistem ne prepoznaje anksioznost i anksiozne poremećaje, jer je i dalje
jako rigidan i 1 plus 1 može biti samo 2 i to odmah! Kako bismo naučili da je
prepoznamo svi se moramo edukovati iz ove oblasti i roditelji i profesionalci
koji su u direktnom radu sa decom. Moramo naučiti kako da im olakšamo
postojanju u ovom nesavršenom i prezahtevnom svetu. A TI, SVETE, MORAŠ DA UČIŠ IZ SVOJIH POGREŠAKA I MENJAŠ SE UKOLIKO HOĆEŠ
DA POSTOJIŠ!!!!!!
Коментари
Постави коментар