Ta divna terapija igrom






Sve fotografije iz mog detinjstva su sa nekoliko igracaka, mojim cebencetom u dvoristu kuce roditelja moje mame , moji nana i deka, ili u mojoj i maminoj sobi u kojoj je bilo igracaka svuda. Nisam bila narocito drustvena na ranom uzrastu, pa sam najveci deo vremena provodila igrajuci se sama ili sa svojom bracom. Braca su bila jako nestasna i zahvaljujuci njima imam gomilu anegdota iz svog ranog detinjstava. Ali u ovom tekstu ne zelim da vas upoznam sa svojom porodicom vec sa terapijom igrom, jer nikada nisam prestala da se igram.
Sasvim slucajno sam kliknula na link koji je oznacavao edukaciju ciji puni naziv glasi “Child Center Play Therapy, Level I” i to je bio pocetak jedne velike ljubavi ispunjene neverovatnom kolicinom zadovoljstva. Imala sam veliku srecu da sam tom prilikom upoznala pre svega divne ljude, a onda i velike strucnjake iz ove oblasti. Vratila sam se u detinjstvo, tamo gde reci nisu najbitnija stvar i gde mogu da komuniciram a da nista ne kazem, vratila sam se detetu u sebi i odlucila da se posvetim svoj drugoj deci kojoj budem bila potrebna.
Sta je zapravo terapija igrom? Ono sto je jako bitno da znate je da terapija igrom nije samo igra, to je strukturiran,teorijski zasnovan pristup koji se nadovezuje na govorni i process ucenja kod dece. Kako terapeut pomaze detetu? Kada dete nije u mogucnosti da izrazi svoja osecanja, misli i potrebe igracke su reci, a igra detetov jezik.  Terapija igrom se koristi u tretmanu stanja  (Gil & Drewes, 2004; Landreth, Sweeney, Ray, Homeyer & Glover, 2005) kao sto su: upravljanje agresijom, bol i gubitak, razvod ili odvajanje porodice, deficit paznje i hiperaktivnost, razvojni poremecaji, problem u ucenju, fizicki invaliditet, poremecaji u ponasanju, nemogucnost izrazavanja emocija, nedovoljno razvijeni socijalni kontakti.
 Najcesce sam se u praksi sretala sa decom koja ne znaju kako da izraze svoje emocije na adekvatan nacin i onda se ili povlace u sebe (roditelji kazu da su u komunikaciji sa drugom decom ili odraslim osobama jako stidljivi, a da kod kuce ne prestaju da “blebecu”) ili ispoljavaju neadekvatne oblike ponasanja prema drugoj deci, npr. povremeno ili ucestalo imaju agresivne oblike ponasanja koje roditelji, vaspitaci, ucitelji i nastavnici opisuju kao napade besa. Terapija igrom se pokazala kao jedan od boljih, samim tim i uspesnih, pristupa za ovakvu vrstu problema kod dece.
Ono o cemu se jako malo prica, a postoji, je zlostavljenje dece od strane starijih osoba, starije dece ili vrsnjaka. Zlostavljana deca su i medju decom koja su jako stidljiva ili jako agresivna. Terapija igrom je uspesan metod kod ove vrste problema jer je to njihov svet, jer se u sobi za igru osecaju sigurno, jer vremenom sa terapeutom stvore neraskidivu vezu punu poverenja koju, mozda, su uspeli do tada da uspostave sa malim brojem osoba ili ni sa jednom osobom.  Pozitivan odnos koji se stvara izmedju deteta i terapeuta tokom terapije igrom obezbedjuje detetu adekvatan emocionalni rast i razvoj, osnazuje njegov ego i vraca poverenje u okolinu.
Sta se desava tokom terapijskog procesa? Tokom terapije deca prolaze kroz razlicite faze rada na sebi -  bore se sa jako snaznim emocijama,  iskazuju nesto sto nikada nisu umeli ili smeli, regulisu emocije koje nisu znali kako i citav niz etapa kroz koje prolaze zajedno sa terapeutom. Primeri iz prakse su pokazali da nam je prosecno potrebno oko 22 susreta sa detetom da bi doslo do poboljsanja. Roditeljima je uvek ovaj broj susreta jako veliki i dug vremenski proces, ali veruj te mi nije. Kroz susrete sa detetom detektujete promene i poboljsanja, prepoznajete da dete radi na sebi, prepoznajete da se krece uzlaznom linijom. Ne mozemo ocekivati da se bilo sta desi brzo. Ja nisam ljubitelj nicega sto kao prefix ima instant. Tokom terapijskog procesa zajedno prolazimo kroz razlicite faze, kroz razlicita razmisljanja, kroz razlicite emocije, zato je bitan iskren i jak savez, da kao odrasli komuniciramo i razmenjujemo informacije.  Meni, kao terapeutu, vreme nije bitan cinilac, ono sto mi je jako bitno je da pomognem detetu, a samim tim i roditeljima.
 IGRA UBLAZAVA OSECAJ STRESA I DOSADE, POVEZUJE DECU NA POZITIVAN NACIN, STIMULISE  KREATIVNO MISLJENJE I RAZMISLJANJE, REGULISE EMOCIJE, A POVECAVA EGO.
U ovoj vrsti terapije jako bitnu ulogu imaju roditelji, staratelji ili osobe koje brinu o detetu. Ponekad se roditelji jave i dodju na uvodni razgovor i tokom tog uvodnog razgovora pronadjemo resenje jer nisu bili u mogucnosti da sami prepoznaju resenje. Ponekad je dovoljan samo savetodavni rad sa roditeljima kako bi se pronaslo resenje. A ponekad su potrebni sati terapije sa detetom i aktivan rad sa roditeljima ( a ovde podrazumevam stalnu razmenu informacija izmedju terapeuta i roditelja). Jako bitnu ulogu imaju vaspitaci, ucitelji i nastavnici, njihovo glediste i misljenje su jako bitni terapeutu, njihova komunikacija je bitna skoro isto onoliko koliko je bitna komunikacija izmedju terapeuta i roditelja.  Da bih pomogla detetu i da bi terapija igrom dala pozitivne rezultate neophodan mi je jak i iskren savez sa clanovima porodice (ovde pre svega mislim na roditelje), vaspitacima, uciteljima i nastavnicima. Za sada se pokazalo da je ovakav vid zajednickog rada na prevazilazenju teskoca ono sto na najbolji moguci nacin pomaze detetu da prevazidje prepreke i osnazi se.

Ne zaboravite! IGRA JE ZABAVNA AKTIVNOST U KOJOJ SE UZIVA, KOJA OSNAZUJE  DUH I BOJI DECJI POGLED NA SVET U ZUTO. UCENJE I RAZVOJ SE NAJBOLJE NEGUJU KROZ IGRU.
                                                   Marija Zivkovic, psiholog i terapeut igrom pod supervizijom
  

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

STRAH OD ODVAJANJA ILI SEPARACIONA ANKSIOZNOST

Zapazanja u radu sa decom sa selektivnim mutizmom

Selektivni Mutizam